
Bor, 21. avgust
Autor: M.C.
RTB BOR je jedna od 502 firme u Srbiji koje su obuhvaćene javnim pozivom za privatizaciju. U prvom redu reč je o preduzećima u restruktuiranju, gde se borski kombinat bakra nalazi već punih DESET godina. Pitali smo stručnjake šta predstoji i kakva će biti sudbina bakarnog giganta?
-Najbolje bi bilo da RTB dobije strateškog partnera i da se ceo posao okonča kao na primeru JAT-a i Emirata. Taj model je danas najaktuelniji, i nije iznenađenje što će ga država uporno forsisrati, jer se pokazao uspešnim. Kakav je red poteza nakon 15. septembra kada se završava prikupljanje ponuda za promenu vlasništva nad 502 firme, a samim tim i RTB? Državna komisija će razmotriti zahteve i predloge sindikata i rukovodstava ovih kompanija, a onda će biti raspisani tenderi. Sve je u igri. Moguće je da će biti zainteresovanih za pojedine rudnike i fabrike, možda i celinu kompanije. Država će, nesumnjivo, sve učiniti da zadrži radna mesta, ali u slučaju RTB-a to će zaista biti teško.U opciji je, najverovatnije, da će dugovi biti konverzovani u kapital, a radnicima obezbeđen korektan socijalni program. Novi gazda moraće da zadrži najmanje 2 do 2.500 zaposlenih. Potencijalni kupci želeće da aposolutno čist račun i firmu sa realnim osnovama za rad. Neće biti dileme: država će posegnuti za najboljim rešenjima, ali je izvesno da RTB danas nije u povoljnom položaju (ogromni dugovi, nezavršene investicije, mala proizvodnja), s tim da je tržište osigurano i da je moguće, s novim ulaganjima, znatnije povećati proizvodnju. Jer, overene rudne rezerve zahtevaju i velika ulaganja i taj posao je nemoguć bez najjačih svetskih kompanija. Budući kupac, dakle, mora da bude snažna i priznata svetska kompanija – naglašavaju naši sagovornici.
Ukoliko bi se primenio model sa Emiratima i strateško partnerstvo, cela priča bila bi brzo završena. U suprotnom, promena vlasništa bi bila gotova najkasnije krajem aprila iduće godine.
U RTB će, i sindikati, verujemo i menadžment, pokušati da se obezbedi status državne firme, mada je ta opcija manje verovatna, ili je gotovo i nemoguća. Jer, desetogodišnje (neuspešno) restruktuiranje, pa i period poslednjih pet-šest godina sa novim menadžmentom, nije usrećio kompaniju. Dugovanja, uprkos rekordnoj svetskoj ceni bakra, gotovo su udvostručena, a prihod od 1,5 milijardi dolara potrošen je lagano uz nova kreditna zaduženja za investije u metalurgiji u rudarstvo.
Za utehu je da nije jedino RTB u brzoj privatizaciji, ista sudbina zadesila je 502 preduzeća, jer pitanje je da li ima drugačijeg izlaza iz godinama nagomilanih teškoća. Da se znalo bolje i kvalitetnije da radi bilo je vremena, restruktuiranje traje još od 2004. Reklo bi se da je država posebno odgovorna za stanje kakvo jeste: vlade su se menjale, pomaka nije biilo, direktorima se previše gledalo kroz prste, dopuštena je previsoka neodgovornost, cvetali su nerad i korupcija pomešani s kriminalom i javašlukom. RTB nije bio jedini u toj grupi “maženih i paženih” firmi. Štaviše, drugi su dobijali i veće podrške od države koja se, izgleda, više bavila politikom i političkim marketingom, manje onime od čega se živi – ekonomijom.